Kretanje je u biologiji uvijek pomalo kontroverzna tema, posebno u botanici. Naučeni smo promatrati kretanje s antropocentričnog gledišta pa mislimo da sve što nema noge nije se sposobno kretati. Bakterije nemaju noge ali se kreću u prostoru. Za to koriste dlačice ili najbolje i najefikasnije molekularne motore na zemlji, flagele. Kod reptila jedino zmije nemaju noge ali se kreću gmižući na razne načine po površini. Na abdomenu su razvile široke i veće pomične ljuske koje odupru o površini po kojoj se kreću stvarajući otpor i oslonac s pomoću kojih tijelo uspiju pomaknuti unaprijed. Na mišiće, koji sve to pokreću, gledamo uvijek kao skupinu proteina aktina i miozina. Ne trebaju nam uvijek klasični mišići kako bi odradili neki složeni posao ili kretnju. Dovoljan je i metalni cilindar, ispunjen hidrauličnom tekućinom, kako bi podizali tone materijala.
Biljke zamišljamo uvijek kao statična stvorenja no, to ona nisu. Kada bi biljku snimili kamerama a potom sve to ubrzali, vidjeli bi da je poprilično pokretna. Sve je stvar percepcije u našem mozgu.
Njihova kretanja se gotovo uvijek baziraju na tom principu, odnosno na turgoru i iskorištavanju slabe kompresibilnosti vode. Cirkulacija vode unutar i izvan stanica, kao posljedica ionskih gradijenata, mijenja turgor te se tako stanica može napuhati ili ispuhati poput balona ili hidrauličnog cilindra. Taj princip biljke koriste kako bi izduživale postojeća tkiva ili ona tek u nastajanju a kako bi dobile na volumenu. Volumen se može mijenjati linearno, zahvaljujući posebno postavljenim obručima celuloze unutar stanične stijenke. To na kraju rezultira izduživanjem u jednom smjeru. Horizontalno izduživanje, ako je dio biljke postavljen linearno uz tlo može kao rezultirat imati kretanje dijela biljke ili cijele biljke u određenom pravcu. To možemo jasno vidjeti na primjeru rasta vriježa jagoda koje preko noći “propješače dvorište”. Vertikalno izduživanje stanice rezultira rastom u vis a to najbolje vidimo na bambusima, “najbrzorastućim” biljkama na svijetu. No vratimo se na sadržaj sa slike
Mnoge biljke svoja tijela, odnosno rizome, imaju položena vodoravno po površini na kojoj rastu. Njihovo vertikalno izduživanje, rast i stvaranje novog tkiva, tada se translatira u horizontalno kretanje u određenom smjeru. U ranijoj objavi bili smo vam pokazali kretanje močvarne perunike no, mislim da su Nuphari (lokvanji) po tom pitanju među najboljim biljkama koje svoje kompletno tijelo (rizom ne vriježe!) miču s jednog kraja na drugi. Kako se biljka kreće po tlu na nove položaje u potrazi za hranom, stari, distalni dijelovi biljke odumiru, efektivno mičući biljku na novi položaj. Nuphar sagittifolia, sa slike, propuzao je u nekoliko godina, koliko nismo dirali bazen u kojem je rastao, gotovo 2 metra! S jednog ćoška u drugi. Sada zamislite koje bi to putovanje bilo, ako pretpostavimo da biljka može toliko dugo živjeti, za 100 ili 1000 godina. Da biljka preživi 1000 godina našla bi se preko 500 m udaljena od mjesta nicanja! Naravno postoje efektivniji načini putem kojih se biljke mogu micati na puno veće udaljenosti. Sjeme Nuphara naprimjer može putem vode prijeći puno veće kilometraže dok ne pronađe savršeno mjesto gdje će isklijati. No to više nije ta priča, to je potpuno novi organizam.
Nuphar flower photo source: Wikipedia
