Iz naše kolekcije: Trimezia northiana ili “lažni hodajući iris”. Nakon nekoliko bezuspješnih jutarnjih pokušaja da uhvatim njene otvorene cvjetove, napokon uspjeh! Dočekali su me prekrasni efemerni cvjetovi lijepi poput orhideja. Zanimljiva je to biljka iz suptropska i tropskih područja u Brazilu, nekoć uključena u porodicu Irisa (pa i u rodove Marica i Neomarica, Cypella, Moraea – jadna oboljela od podvojene ličnosti od tolikog šaltanja), koja cvate na dugim lisnatim stabljikama na kojima se nakon cvatnje razvijaju nove biljke, a koje se, nakon što se stabljika zbog težine savije do tla, zakorijene i stvore novu biljku. Unatoč tome što me nekoliko njih uvjeravalo da biljka neće preživjeti bez grijanja, ona im je prkosila cijelu zimu u hladnom plasteniku i s temperaturama do -5 stupnjeva uz minimalnu štetu. Škare čine čuda s požutjelim vrhovima listova! Kada se uzme u obzir da se temperatura uzgoja ne bi trebala spuštati ispod 16 stupnjeva to je poprilično impresivno. No, volim ponekad dokazivati ljudima da su biljke puno izdržljivije i adaptabilne od onog što piše u knjigama. Nakon toliko godina iskustva s biljkama i s tisućama uzgojenih vrsta “u petama” razvio sam neki osjećaj prema njihovim potrebama i bez da ih previše detaljno proučim. Nekad je dovoljno i par riječi o njihovom staništu da si stvorim kompletnu sliku o njihovim uzgojnim potrebama. Ponekad se trudiš i previše da im ugodiš, stvoriš savršeni supstrat i uvjete rasta, baš kako bi rasle u prirodi, a one te napuste jer i “too much love can kill”. No to je tema za neki drugi put.
