Prirodni indigo – kraljevska plava boja iz biljaka
Ovih dana prekrasno cvate Indigofera kirilowii niski grm porijeklom iz Kine, Japana i Koreje. Pripada porodici biža, Fabaceae, što se lako da prepoznati po ljupkim cvjetovima. Iako se ova esencija konkretno ne koristi u tu svrhu, cijeli rod dobio je ime po prekrasnoj indigo plavoj boji, koja se izvlaći iz listova mnogih vrsta iz ove obitelji.
Anilin, prekursor mnogih današnjih umijetnih boja, kojeg ćemo lako prepoznati po mirisu trule ribe, prvi je put sintetiziran iz vrste Indigofera anil (syn suffruticosa) destruktivnom destilacijom – kuhanjem na visokim temperaturama uz dodatak koncentrirane lužine, indigo boja se raspada u anilin i druge organske spojeve.
Anilin je bezbojno ulje koje se, kada se tretira s hipokloritom (varekina) ili drugim kemikalijama i zrakom, pretvara u prekrasan plavi pigment. Iz anilina sintetskim putem dobili smo prve umjetne boje za bojanje tkanina:
muavein (magenta), safranin (crvena), fuksin (pink), indulin (plave ili crne nijanse)
te azo bojila:
anilin žuta, metil oranž, metil crvena, tartrazim i metilensko modrilo koji ima primjenu kod lječenja malarije.
Azo boje su najbrojnija skupina sintetskih organskih bojila, s najširom primjenom, poput bojenje vune i pamuka, svile, kemijskih vlakana i prehrambenih namirnica.
Iz anilina sintetizirali smo i poznati protuupalni lijek paracetamol ali i mnoge plastične mase poput poliuretana (pur pjena).
No, svi ti suvremeni kemijski procesi nisu bili poznati stoljećima unatrag starim narodima koji su bojali tkanine prirodnim putem.
Prirodni indigo – boja s tisućljetnom pričom
Preteča indiga je indikan, bezbojni, u vodi topljivi derivat aminokiseline triptofana. Listovi biljaka roda Indigofera sadrže između 0,2 i 0,8 % indikana.
Indikan je glikozid, a njegova najvažnija reakcija je hidroliza pri kojoj se razgrađuje na β-D-glukozu i indoksil. Taj proces katalizira enzim beta-glukozidaza, vrlo čest u prirodi. Budući da je hidroliza u odsutnosti enzima vrlo spora, indikan se često smatra “zaštićenim” oblikom indoksila. Jednom kad se indoksil oslobodi, on se oksidira uz pomoć kisika iz zraka, stvarajući poznatu plavu indigovu boju.
Tradicionalna fermentacija i suvremena kemija
Indigo se dobiva preradom lišća biljke. Svježe ubrani listovi se gnječe i namaču u vodi, pri čemu dolazi do hidrolize indikana – nastaju β-D-glukoza i indoksil. U tom vodenom okruženju indoksil se udružuje (dimerizira), a nakon 12 do 15 sati fermentacije dolazi do nastanka žutog, u vodi topljivog leukoindiga (leukoidigo je reducirani oblik indiga).
U prošlosti se ta redukcija provodila fermentacijom pomoću sirupa bogatog ugljikohidratima uz dodatak lužine – ugljikohidrati su služili kao redukcijska sredstva. Kasnije su se koristile prikladnije tvari poput željezo(II)-sulfata i cinkovog praha. Danas se najčešće koristi natrijev ditionit, snažno redukcijsko sredstvo.
Nakon redukcije, izlaganje zraku ponovno oksidira leukoindigo, pri čemu nastaje netopivi plavi pigment – indigo. Boja se taloži iz otopine pri oksidaciji, ali se može istaložiti i dodavanjem jake baze poput lužine. Nastali talog se filtrira, preša u blokove, suši i melje u prah. Taj se prah zatim miješa s raznim dodacima kako bi se postigle različite nijanse plave i ljubičaste.
Zanimljivo je da više biljaka u prirodi sadrži indigo – no u manjim količinama. Osim toga, druge boje prisutne u tim biljkama često narušavaju čistoću indigove boje, dajući joj zelenkast ton. Zbog toga su samo određene biljke bile pogodne za komercijalnu proizvodnju.
Iako su mnoge biljke služile za dobivanje indiga kroz povijest, najviše se koristila skupina biljaka iz roda Indigofera, posebno u tropskim krajevima poput indijskog potkontinenta. Najvažnija komercijalna vrsta u Aziji bila je Indigofera tinctoria, poznata i kao I. sumatrana. U blažim, suptropskim područjima poput japanskih otoka Rjúkjú i Tajvana, češće se koristila Strobilanthes cusia.
Prije uvođenja Indigofera vrsta u Istočnu Aziju, najvažniji izvor plave boje bila je Persicaria tinctoria (poznata kao „knotweed“). Ipak, ova biljka proizvodila je znatno manju količinu pigmenta, pa je brzo zamijenjena produktivnijim vrstama indiga. U Srednjoj i Južnoj Americi uzgajala se Indigofera suffruticosa, poznata i pod nazivom anil, dok je u Indiji važna bila i vrsta Indigofera arrecta, tzv. Natal indigo. U Europi se, pak, koristila biljka Isatis tinctoria, poznata kao bojadisarski vrbovnik, koja također sadrži iste pigmentne spojeve kao i indigo. Nakon otkrića sintetskog indiga uzgoj je napušten, a biljka se proširila kao podivljala.
Zanimljivosti
Indigo je jedna od najstarijih poznatih boja – tkanine obojene prirodnim indigom pronađene su u Peruu i datiraju iz 6. tisućljeća pr. Kr.
U starom Egiptu indigo je bio simbol moći i duhovnosti, a u Indiji je imao važnu ulogu u trgovini i tekstilnoj industriji.
Izraz „blue jeans“ doslovno duguje svoj naziv upravo indigovu pigmentu, jer su prve traperice bile bojene prirodnim indigom.
Jeste li znali?
Ime indigo dolazi od grčke riječi indikon, što znači “iz Indije”, jer je Indija bila glavni izvor boje za europsko tržište kroz povijest.
